"Nevakat" - Derviš Sušić

uDerviš Sušić je rođen u Vlasenici 3. juna 1925. godine, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Tuzli, a učiteljsku školu u Sarajevu. 1941. godine primljen je u SKOJ, a 1942. godine, kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku
zaokupljenost. Poslije oslobođenja bio je omladinski rukovodilac, potom učitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobođenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjecivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Otom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik CK SKBiH.
Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. bio je redovni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Umro je u Sarajevu 1990.

Derviš Sušić je 3.juna.2012. je dobio svoju ulicu u rodnoj Vlasenici.

 

Roman „NEVAKAT“ je izdat 1986. godine.

Ovo je historijski, porodični i psihološki roman.

Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom.

Povijesni ili historijski roman je onaj kojem je radnja smještena u prošlosti. Likovi i radnja mogu biti povezani sa stvarnim događajima, ili pak inkorporirati likove ili elemente stvarnih povijesnih ličnosti u svoju radnju, ali da se on ne nameće kao glavna tema.

Psihološki roman je vrsta romana koji opisuje duševno stanje.

KRATAK SADRŽAJ:

          Roman počinje s tim da se Agan vraća u Bosnu, u svoju rodnu kuću. Porodica ga iznenađeno i radoznalo dočekuje, obasipaju ga pitanjima a on im ništa ne otkriva, ni gdje je bio, ni šta je radio. Agan kao najstariji sin, postaje glava kuće, ukućanima naređuje šta da rade, sve to da bi rod Babunića ponovo bio bogat i jak. Svi su ga se bojali, i svima je mogao naređivati osim roditeljima, a pogotovo majci.

Nakon nekog vremena, Aganove zamisli su se počele ostvarivati, napravili su han, prodavnicu u varoši, štale,... Svi u Bosni su čuli za Agana, tako i vezir koji ga poziva i nudi mu da vlada jednom pokrajinom, ali on to odbija jer želi da Babunići još napreduju. Kad Agan uvidje da ni njega godine ne zaobilaze, shvatio je da treba da se ženi, tako jednom dok je šetao sa svojom kobilom vidio je na cesti čovjeka iz Hercegovine sa ženom i sestrom, zovnuo ih je u svoj han da prenoće, i rekao Hercegovcu da želi oženit njegovu sestru, ali je ona to odbila. Agan nije mogao trpiti to poniženje, pa je prisilno dovodi u svoju kuću. Majka Fati-kaduna mu zbog toga prigovara, on je pucao od bjesa a Dželal je uvidjeo da ća on udariti Fati- kadunu, i on je njega udario. Agan je imao teške povrede, i fizičke i psihičke. Smjenjivanjem vezira, glasnik je rekao Aganu da ga vezir želi pozvat i da ga čeka panj i sjekira, Agan sjeda na konja i odlazi uz poruku: „Dovde sam brigu vodio ja Agan sin Uzundedin od roda Babunića. Dalje me se ne tiče. Ja odoh.“

„Ti...ti si se u nevakat pojavio. Čuvaj se! Ne pij iz svačijeg fildžana i ne isturaj prsa svakoj šumi! Utvrdi kuću kamenom, a sebe opreznošću.“ - Mehmed-paša Kukavica se obraća Aganu na rastanku.

Tema: Aganov život

Ideja: Nikad se ne trebamo predati.

Uvijek se moramo boriti za svoje snove.

Ako do uspjeha dođemo čineći nepravdu, onda to nije uspjeh.

Vrijeme radnje: oko 1170. godine

Mjesto radnje: Bosna

Glavni lik je Agan Babunić, on je samouvjeren, tvrdoglav, ponosan, sebičan, dobar vojnik, lukav, ali kao što njegova majka kaže vrlo je uplašen kao onda kad je bio djete, mada u njemu se kriju razne osobine. Ali na kraju podjednako znamo o njemu kao i na početku.

Fati-kaduna je pametna žena, dobro poznaje svoju djecu, za sve se brine iako to ne pokazuje uvijek, ne podnosi ne pravdu i nasilje, i to ne dozvoljava u svojoj porodici. Ona je prisilno udata za Uzundedu, iako je voljela drugog, koji je i „ljepši i bolji“.

Uzundedo je starac koji slabo vidi, ponosan je na sebe, i na svoje postignute uspjehe, ali često žali što ne vidi.

Dževahira je Babunića nevjesta, žena Galibova, al dok je Galib negdje daleko živ ili mrtav, ona se vrti oko Agana i ugađa mu, pa se i zaljubi u njega, veoma je uporna, i svjesna svega, nije ju lako prevarit.

Ostali likovi: Muhidin, Hamza, njihove žene, Mustafa, Dželal, Angelina, Mehmed-paša Kukavica, Besim-beg Kotlo, Muharem-aga Mjera, Hercegovac, njegova žena i sestra.

Historijska ličnost koja se spominje u tekstu je Mehmed-paša Kukavica. On je bio bosanski valija u periodu 1752.-1756. i 1757.- 1760.godine. Rođen je u Foči. Istakao se odlučnim mjerama za jačanje države i gradnjom mnogih poznatih objekata. Vladao je u teškim vremenima kada je moć turske carevine slabila, u Bosni su bile stalne pobune, a neprijatelj je stalno prijetio oružanom agresijom. 1753. godine je ugušio je veliku seljačku bunu koja izbila 1747. godine u Tešnju, a kasnije se proširila na Sarajevo, Mostar i šire.

Hadži Mehmed-paša Kukavica ima istaknuto mjesto u nizu brojnih bosanskih namjesnika toga vakta. Za postizanje takvog mjesta ključne su dvije uloge Mehmed-paše; kao bosanskog namjesnika i kao bosanskog vakifa. On jedan od rijetkih vezira toga doba koji su na jednom mjestu proveli šest i po godina. Mehmed-paša jedan od najvećih, a kad je u pitanju vrijeme od prvih godina sedamnaestog stoljeća na ovamo i Foča, uopće, najveći bosanski vakif. To se vidi iz više od osamdeset javnih objekata u osam mjesta; u samoj Foči više od deset, koji su značajni ne samo zbog građevinske i umjetničke vrijednosti, već i zbog činjenice da su stajali velike svote novca.

                        

Citati:       

       - „Ali - ići se mora jer zastanak je smrt, a povratka nema.

       -”„...i tako, Bosna sama sebe otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost pirimitive koja od svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što prije prilagodi  neumitnoj sili. A sve je moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti.“

     - „I...čuvaj prijatelje! Oni jesu ponekad teret i dosada, ali su uvijek oslonac čvršći od novcem ili silom skupljene vojske.“

    - „Ti – pamet u glavu! Oprez! Oprezno, zaboga, jer opreznosti Bošnjaku nikad nije previše!“

      - „Mrtvi ne žale svoj odlazak. Samo preživjeli boluju ili lažu da boluju za nekim...“