"Nevakat" - Derviš Sušić
uDerviš Sušić je rođen
u Vlasenici 3. juna 1925. godine,
gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Tuzli, a učiteljsku školu u Sarajevu. 1941. godine
primljen je u SKOJ, a 1942. godine, kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi
s grupom učenika u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni
svijet i tematsku
zaokupljenost. Poslije oslobođenja bio je omladinski rukovodilac, potom učitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobođenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjecivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Otom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik CK SKBiH.
Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. bio je redovni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Umro je u Sarajevu 1990.
zaokupljenost. Poslije oslobođenja bio je omladinski rukovodilac, potom učitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobođenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjecivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Otom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik CK SKBiH.
Dobitnik je brojnih priznanja, izmedju ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. bio je redovni clan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Umro je u Sarajevu 1990.
Derviš Sušić
je 3.juna.2012. je dobio svoju ulicu u
rodnoj Vlasenici.
Roman „NEVAKAT“ je izdat 1986.
godine.
Ovo je historijski, porodični i
psihološki roman.
Roman je
najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i
najpopularnija. Prvotno se tako nazivao svaki spis koji je pisan pučkim (romanskim) jezikom.
Povijesni
ili historijski roman je
onaj kojem je
radnja smještena u prošlosti. Likovi i radnja mogu biti povezani sa stvarnim
događajima, ili pak inkorporirati likove ili elemente stvarnih povijesnih
ličnosti u svoju radnju, ali da se on ne nameće kao glavna tema.
Psihološki
roman je
vrsta romana koji opisuje duševno stanje.
KRATAK SADRŽAJ:
Roman počinje s tim da se Agan
vraća u Bosnu, u svoju rodnu kuću. Porodica ga iznenađeno i radoznalo dočekuje,
obasipaju ga pitanjima a on im ništa ne otkriva, ni gdje je bio, ni šta je
radio. Agan kao najstariji sin, postaje glava kuće, ukućanima naređuje šta da
rade, sve to da bi rod Babunića ponovo bio bogat i jak. Svi su ga se bojali, i
svima je mogao naređivati osim roditeljima, a pogotovo majci.
Nakon nekog vremena, Aganove
zamisli su se počele ostvarivati, napravili su han, prodavnicu u varoši,
štale,... Svi u Bosni su čuli za Agana, tako i vezir koji ga poziva i nudi mu
da vlada jednom pokrajinom, ali on to odbija jer želi da Babunići još napreduju.
Kad Agan uvidje da ni njega godine ne zaobilaze, shvatio je da treba da se
ženi, tako jednom dok je šetao sa svojom kobilom vidio je na cesti čovjeka iz
Hercegovine sa ženom i sestrom, zovnuo ih je u svoj han da prenoće, i rekao
Hercegovcu da želi oženit njegovu sestru, ali je ona to odbila. Agan nije mogao
trpiti to poniženje, pa je prisilno dovodi u svoju kuću. Majka Fati-kaduna mu
zbog toga prigovara, on je pucao od bjesa a Dželal je uvidjeo da ća on udariti
Fati- kadunu, i on je njega udario. Agan je imao teške povrede, i fizičke i
psihičke. Smjenjivanjem vezira, glasnik je rekao Aganu da ga vezir želi pozvat
i da ga čeka panj i sjekira, Agan sjeda na konja i odlazi uz poruku: „Dovde sam
brigu vodio ja Agan sin Uzundedin od roda Babunića. Dalje me se ne tiče. Ja
odoh.“
„Ti...ti si se u nevakat pojavio.
Čuvaj se! Ne pij iz svačijeg fildžana i ne isturaj prsa svakoj šumi! Utvrdi
kuću kamenom, a sebe opreznošću.“ - Mehmed-paša Kukavica se obraća
Aganu na rastanku.
Tema:
Aganov
život
Ideja:
Nikad
se ne trebamo predati.
Uvijek se moramo boriti za svoje
snove.
Ako do uspjeha dođemo čineći
nepravdu, onda to nije uspjeh.
Vrijeme
radnje: oko
1170. godine
Mjesto
radnje: Bosna
Glavni lik je Agan
Babunić, on
je samouvjeren, tvrdoglav, ponosan, sebičan, dobar vojnik, lukav, ali kao što
njegova majka kaže vrlo je uplašen kao onda kad je bio djete, mada u njemu se
kriju razne osobine. Ali na kraju podjednako znamo o njemu kao i na početku.
Fati-kaduna je pametna žena, dobro poznaje
svoju djecu, za sve se brine iako to ne pokazuje uvijek, ne podnosi ne pravdu i
nasilje, i to ne dozvoljava u svojoj porodici. Ona je prisilno udata za
Uzundedu, iako je voljela drugog, koji je i „ljepši i bolji“.
Uzundedo je starac koji slabo vidi, ponosan
je na sebe, i na svoje postignute uspjehe, ali često žali što ne vidi.
Dževahira je Babunića nevjesta, žena
Galibova, al dok je Galib negdje daleko živ ili mrtav, ona se vrti oko Agana i
ugađa mu, pa se i zaljubi u njega, veoma je uporna, i svjesna svega, nije ju
lako prevarit.
Ostali likovi: Muhidin,
Hamza, njihove žene, Mustafa, Dželal, Angelina, Mehmed-paša Kukavica, Besim-beg
Kotlo, Muharem-aga Mjera, Hercegovac, njegova žena i sestra.
Historijska ličnost koja se
spominje u tekstu je Mehmed-paša
Kukavica. On je
bio bosanski valija u periodu
1752.-1756. i 1757.- 1760.godine.
Rođen je u Foči. Istakao se
odlučnim mjerama za jačanje države i gradnjom mnogih poznatih objekata. Vladao je u teškim vremenima kada
je moć turske carevine slabila, u Bosni su bile stalne pobune, a neprijatelj je
stalno prijetio oružanom agresijom.
1753. godine
je ugušio je veliku seljačku bunu koja izbila 1747. godine
u Tešnju,
a kasnije se proširila na Sarajevo, Mostar i šire.
Hadži Mehmed-paša Kukavica
ima istaknuto mjesto u
nizu brojnih
bosanskih namjesnika toga vakta. Za postizanje takvog mjesta ključne
su dvije uloge Mehmed-paše; kao bosanskog
namjesnika i kao
bosanskog vakifa. On jedan od rijetkih vezira toga
doba koji su na jednom mjestu proveli šest i po godina.
Mehmed-paša jedan
od najvećih, a kad je u pitanju vrijeme od prvih godina
sedamnaestog stoljeća
na ovamo i Foča, uopće, najveći bosanski
vakif. To se vidi
iz više
od osamdeset javnih objekata u osam mjesta; u samoj Foči više od deset, koji su značajni ne samo zbog
građevinske i umjetničke vrijednosti, već i zbog
činjenice da su
stajali velike svote novca.
Citati:
- „Ali - ići se mora jer zastanak je smrt,
a povratka nema.
-”„...i tako, Bosna sama sebe
otrovnim zubom ujeda. Pa neka joj je na zdravlje još koja stotina godina krvi i
fukarluka! Rob je kriv za ropstvo jer nije odabrao rizik kojim se gospodarenje
plaća. Ah, begovi! Njihov ponos je samo tvrdoglavost pirimitive koja od
svijesti o svojoj odgovornosti bježi u bezumlja sebičnosti. Aaj, kako će nas
Evropa mljeti i kuhati! Potomstvu će na uši krv prskati od napora da se što
prije prilagodi neumitnoj sili. A sve je
moglo brže i bezbolnije proći da nije strašne sebičnosti.“
- „I...čuvaj
prijatelje! Oni jesu ponekad teret i dosada, ali su uvijek oslonac čvršći od
novcem ili silom skupljene vojske.“
- „Ti – pamet u glavu! Oprez!
Oprezno, zaboga, jer opreznosti Bošnjaku nikad nije previše!“
- „Mrtvi ne žale svoj odlazak. Samo preživjeli boluju ili lažu da boluju za
nekim...“
Primjedbe
Objavi komentar