"Skretnice" - Jasmina Musabegović
Jasmina Alić – Musabegović, bosanskohercegovačka romansijerka i esjistkinja, prevoditeljica sa francuskog jezika, u svom cjelokupnom opusu u centar pažnje stavila je poziciju žene u bh. društvu. U romanu “Skretnice” realističnost je data unutar jednog književnog lika, žene na “skretnicama” historije. Pripovjedačko tkivo čini život žene u ilegali, gdje se sve snage njenog bića bore za djecu, njihov i svoj goli život, gdje ona iskazuje začudne sposobnosti za procjenu odnosa među ljudima, ona u svojim shvatanjima odbacuje sve vjekovne predrasude i svodi životne račune na čvrste podloge ljudske solidarnosti. To je historija ženske emancipacije, njenog ženskog osamostaljenja.
Najveći književni uspjeh autorice, koja i jeste i nije naratorica, je ona osnova ženske ličnosti, ono “žensko ja” iz većine tekstova, a treba istaći i originalnost specifičnog pretakanja čulnog u tekstovno i stilsko, koje je po načinu doživljaja, po bojama, mirisima, šumovima i dodirima, vezano za svijet žene i njenim je emocijama iskazano.
Musabegović Jasmina, rođena je 3. aprila 1941. godine na željezničkoj stanici u Vogošći kod Sarajeva, što je važno za njen kasniji romansijerski opus (željeznička stanica u romanu “Skretnice”). Djetinjstvo je provela u Mostaru. U Sarajevu je završila klasičnu gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu. Dvije godine je provela u Parizu kao stipendista Francuske vlade, gdje je napisala studiju o Rastku Petroviću i njegovim stremljenjima u modernoj književnosti. U romansijerskom opusu u centru pažnje je žena u Bosni.Djela: Snopis, roman,1980; Skretnice, roman, 1986; Most, roman, 1994; Žene i glasovi, knjiga eseja i ispovijesti, 2005; Rastko Petrović i njegovo djelo, eseji, 1976; Tajna i smisao književnog djela, eseji, 1977… Musabegović je glavna i odgovorna urednica knjige sjećanja učesnica u NOB-u (“Žene Bosne i Hercegovine u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine”).
O djelu:
Naslov "Skretnice" predstavlja simbolično Nezirov posao kao željezni radnik. Također, i život jedne žene, Fatime, koja je živjela u bogatstvu i begovskoj porodici a kasnije kao "obična" žena. Na skretnicama se nalaze, poslije jednog doba kroz rat, ne samo ona već i ostali likovi.
Osjete se razlike ovog romana i drugih, u ovom romanu glavna ličnost je ŽENA, dok su to većinom muškarci u drugim romanima (Derviš i smrt, Tvrđava, Preobražaj... u Prokletoj avliji imamo samo muške likove). Obzirom da su glavni likovi muškarci, saznali smo kako oni razmišljaju i vide svijet, ali u ovom romanu saznajemo o svijetu, svakodnevnici, ratu, osjećajima iz perspektive ženskog roda. Bolje su opisani osjećaji, te više riječi je potrošeno na neke stavove već što bi se na tim temama posvetili muškarci. Njen opis Ragiba, kako ga je ona doživjela, ljubav prema ocu i bratu, odnos i briga za djecom, njen ponos i žrtvovanje, pravljenje hljeba...
Mnogo više psovki u ovom djelu već što smo inače navikli.
Miješanje snova i stvarnosti je česta pojava u ovom romanu.
Roman je objavljen 1986. godine
Vrijeme radnje: Drugi svjetski rat
Mjesto radnje: Bosna
Glavni lik: Fatima
Sporedni likovi: Nezir, Dženeta, Ibrahim, Bećir, Zećir, Ragib, Lazar, Ivan...
Vrsta romana: historijski, roman ličnosti
O glavnom liku:
Fatima
- Ona je glavna junakinja romana "Skretnice". Odmah na početku, kada ona smišlja plan da ode u rodnu kuću u Mostar da radi, a ne tu gdje živi sa mužem, vidimo da nije ona obična, poslušna, žena koja se pokorava mužu i domaćica što bi priličilo tom dobu. Ona ima svoje "ja", cilj, ponos i ne prepušta se životnom toku već uzima svoj život u svoje ruke. Također, u više navrata ona je simbol borbe protiv patrijalizma; traži bratu posao, prodaje Nezirovu rakiju, drži porodicu na okupu, zabranjuje Neziru, Bećiru i Zećiru da se nastave baviti švercom, u kući je svi poštuju i radnje po njenim pravilima. Kao i kada želi abortirati, u vremenu kada je to bila sramota, sramota i razmišljati o tome da žena upravlja svojim tijelom, Fatima je to učinila.
Nije upotpunosti tradicionalna žena, ali je "načela" put prema netradicionalnosti i slobodi. Njena majka je sigurno ne bi podržala i shvatila. Možda jabuka ne pada daleko od svog stabla, ali zahvaljujući vjetru može se otkotrljati daleko.
Fatima je odana vjeri i Bogu, to vidimo jer često spominje molitve ali i iz njenog načina života.
Vidimo njenu povezanost sa rodnim gradom, Mostarom iz čestih sjećanja iz djetinstva. Razmišlja šta li otac radi kući, gdje je išao, opisuje Mostar, Neretvu, braću, ulice...
Ona nije bila opterećena klasnim razlikama, udala se za čovjeka koji nije imućan i nema slavno porijeklo ni titulu, kao kada se sjeća amidže kojeg je vodila doktoru jer otac nije htio da ga vide sa propalim bratom, da mu ne kvari ugled. Također, zajedno sa Nezirom, ljude drugih vjera krije u svoju kuću da ih ne bi ubili, žrtvujući vlastiti život. Nije joj bitno da li su imućni ili siromašni, samo želi istinski pomoći ljudima. Ona se borila za život, za ljude, za pravdu, nikad nije posustala ni pred kim, uvijek je odigrala najbolje što je mogla i znala.
Fatimina suprotnost je Dženeta, još jedna hrabra žena ovog romana koja se razlikuje od klasičnih žena, još uz sve to bila je optimista, što Fatima nije bila. Uvijek je razmišljala o svemu, imala je red u svom životu kojeg se pridržavala (kupanje, pravljenje hljeba, presvlačenje djece).
Ono što ne podržavam, ali razumijem je što prihvata Nezira nazad nakon što ju je ostavio, i udario. Bez njega bi ostala bez novca i ne bi mogla izdržavati djecu. Prešla je preko svega, zbog djece.
Pravednost joj je uvijek bitna, to vidimo kada zabranjuje šverc mesom Neziru i Zećiru, možda i najviše jer to ima veze sa Ragibom.
Ona uvijek svima pomaže, prima rodbinu, prijatelje u svoj dom, kao i Zećira.
Ali život joj stalno otežava i donosi nesreću za nesrećom. Konstantno se mora iseljavati, problemi sa Nezirom, njena bolest, rat, Ibrahimova smrt... No, ona se hrabro bori i sve nevolje prebrodi, što vidimo na kraju kada da naušnice, svoju posljednju spojnicu sa starim životom za malo masla, Te nesebično djeci kaže da jedu koliko god mogu. Njoj te naušnice nisu bile ni blizu bitne kao radost njene djece.
Njeno abortiranje sam shvatila kao njen inat prema Neziru, prema životu, prema ratu, da je bila drugačija situacija, da nije bila ostavljena, ne bi to učinila, jer to ne liči na nju.
Rat mijenja njen život, nakon što ona i Nezir pomažu drugima da izbjegnu smrt i Nezira krenu tražiti jer se priključio partizanima. Zbog čega je ona primorana brinuti se sama o djeci, i u progonstvu, kod nepoznatih ljudi se snalaziti i boriti za sebe i svoju djecu.
Ona je u ratu za druge ostala ista, i u siromaštvu ostajala dignute glave, radila sve kao inače i nije davala doznanja da joj je teško. Ali, u unutrašnjosti se mnogo toga zbivalo "Sve je u Fatimi vrilo". Učestala je cuclanje kore hljeba, što pokazuje njen unutrašnji nemir.
Imala je poseban odnos sa Lazarom, često bi odlazila kod njega dok je čuvao živinu, dobro su se razumjeli. Ona je slušala njegove probleme u braku, savjetovala ga, a ponajviše ga je savjetovala i motivisala da školuje Ivana.
Stidila se svoje pomisli da je zapravo htejla da bude doktorica, ali društvo i tradicija joj nisu dozvoljavale da se ostvari u čemu je i željela.
Mir je pronašla u uređivanju baštu, usred rada ona je sebi stvorila sigurnu oazu, u koju je uvukla ostale ukućane.
Primjedbe
Objavi komentar