"Zeleno busenje" - Edhem Mulabdić

Edhem Mulabdić (1862-1954) bosanskohercegovački književnik, rođen u Maglaju. Tu je završio mekteb i rudžiju, nakon toga zaposlio se kao činovnik. Nesumnjivo najznačajniji prozni pisac u vrijeme austrougarske vladavine.

Roman „Zeleno busenje“ je najznačjnije djelo ovog autora, ali je i prvi bošnjački roman..

 Za N.D.H. kao musliman (koji se ističe ,,vlastitim živim osjećajem hrvatske pripadnosti'' i koji je među prvima pokrenuo ,,svijestno i otvoreno usmjeren hrvatski pokret među muslimanima'', kako je sam pisao) svojim je natpisima zauzimao značajno mjesto. Nakon rata je imao zbog toga znatnih teškoća. Bio je osuđen na zatvor iz kojeg je pušten krajem marta godine 1946.

Bibliografija:

Zeleno busenje, Nova vremena, Nesretni unuk, Aga i kmet, Lov, Tahiraga, Kod starog djeda, Osmanlija, Na obali Bosne, Svak na posao,..

Mulabdićeve priče još uvijek "čuvaju" toplinu harmonične atmosfere, patrijarhalnog svijeta i života zasnovanog na tradicionalnim vrijednostima koje se bespogovorno prihvaćaju, slijede i poštuju. Većina Mulabdićevih priča izgrađena je na modelu poučne proze, jer je njegova namjera upravo i bila da pouči i kritikuje, a to je ono što mu mnogi kritičari, pa i njegovi suvremenici (Vladoje Dukat i Milan Marjanović) zamjeraju kao slabo ostvaren spoj umjetnosti i pouke. 

•Godina 1878. bila je prekretnica u društvenom i političkom životu Bosne i Hercegovine. Smjena dva carstva, onog istočnog, orijentalnog, islamskog onim zapadnim, krišćanskim, evropskim, najviše je pogodila bosanske muslimane. Njihova nesnađenost, zbunjenost i strah „od tuđina“ uticali su kako na politički tako i na kulturno-prosvjetni život.

Događaji u romanu : 

•Austrijska vojska ulazi u Maglaj, a Ahmetov ratni pohod i dalje se nastavlja. Mehmed-efendija i porodica su na selu, a Omerefendinica je  neutješna, iščekivajući vijesti o Ahmetu. Slika zbivanja prelazi na Muharemaginu porodicu i njegovu Aišu, koja boluje za Ahmetom.

•Slijedi tragičan niz događaja, epizoda pljačkaškog napada na Ahmetovu porodicu, u kome gine njegova majka, a brat biva ranjen, što je i piščev lični doživljaj. Nakon toga dolazi vijest o Ahmetovoj pogibiji i tako se završava tragični ciklus ove porodične priče.

•Linija pripovijedanja sada se vezuje za Aišu i njenog oca, koji je, tužnu i slomljenu, želi udati za Rašida. Ahmetov mlađi brat Alija (u čijem liku možemo prepoznati i samog pisca) s Aišinim bratom Mustafom uči zapadno pismo. Roman tako dobija, nakon ratnih zbivanja, mirniji tok u kome je data slika života pod okupacijom. 

•Paralelni pripovjedni tok je preprčavanje dva ili više događaja koja su vezani za jednu priču.

"Zeleno busenje" je je realistička priča o tragici Bosne. Mulabdić nije pisao historiju, vec umjetničku viziju Bosne. U njemu je i tradicija i realnost, prošlost i savremenost. Pisac je poručio da stare vrijednosti tančaju, da nailazi novo vrijeme za koje se Bošnjaci moraju pripremiti. Završetak romana je kao lament sudbini nevine žrtve onog vremena, sudbine, koju je sada pokrivalo zeleno busenje. Jedan je svijet otišao, a drugi nastaje. Žrtve su bile uzaludne, ali ih Bošnjaci nisu mogli izbjeći, što pokazuje i vrijeme poslije objavljivanja romana (1898.) i sve sto se dogodilo u prošlosti i što se događa u savremenosti.

•Bošnjački roman na svom početku nema stabilan društveni kontekst, te da će ga nestabilnost nacionalnog konteksta i tragična nacionalna pozicija u povijesti stalno pratiti tokom razvoja. Otud i prevlast priče o intimnom, individualan poredak vrijednosti naspram kolektivne normiranosti i nomenklature (sic!) egzistencije (sic!). Zato je bošnjački roman najčešće ispovijedan, lirski intoniran, a ne hladno distanciran, mimetičan, ne podražavalačka slika društva. Orijentacija na ličnost naracije dolazi, dakle, iz onog pozicioniranja bošnjačkog romanopisca što romanesknu priču bazira na ličnom i doživljajnom, a ne kolektivno-historijskom i događajnom.“

•Epika je književni rod u koji pripadaju sva pripovijedna djela u stihu i prozi.

•Roman je najopširnija prozna književna vrsta, a u današnje vrijeme i najpopularnija. 

„Zeleno busenje“ označava jedno doba koje je prošlo, jedno doba koje je obilježeno borbom vojnika za svoju domovinu, a sada su prekriveni zelenim busenjem, i padaju u zaborav.

•Ideja: Uvijek se trebamo boriti za ono što volimo.

•Mjesto radnje: Maglaj i okolica.

•Vrijeme radnje: Pad Bosne pod Austro-Ugarsku vlast 1878-1914.g

•Kada je Austro-Ugarska zavladala Bosnom, narod je mislio da će se zadržati 3 godine, a drugi su mislili da ih provjeravaju kakvi su zaista muslimani. Nazivali su ih ‚Švabe‘. Švabe su otvorili kafane, trgovine što je negativno utjecalo na omladinu.  Kada je Austrogarska vlast došla u Bosnu, to se narodu nije svijdjelo. Na ono što su se bili navikli, svakodnevni život sve se postepeno promjenilo i sve više ličilo na Evropljanje i njihov život.

•Analiza likova:

Ahmet: „Među ovim skupinama vesele čeljadi išao stasit i tankovijast momak, i kao da je izbjegavao svakom društvu. Bio mlad, nausnice istom trgle; nešto crne masti, crna oka, žarka pogleda.“

„On hodao po mahalama, al‘ vazda skroman i stidan kao djevojka; nikad riječi, nikad one razuzdanosti kao u druge momčadi

Mehmed efendija: turski činovnik, pametan, brižljiv, brinuo se o porodici i nastojao da svi budi sretni, sve je rješavao riječima, nije bio nasilan, pao pod ajluk

Muharem-aga: tvrdi Maglajlija, uporan, strog, ponosan, vjeruje svojim prijateljima i misli da su oni upravu, slabo je obraćao pažnju na svoju djecu, šutljiv.

Numan-aga: pametan, naučen, podržavao je omladinu da idu u školu, ono što je mislio da je ispravno toga se i držao, mislio je dobro drugima...

•Kompozicija djela:

-Dolazak Švaba u Doboj- Ajšino i Ahmetovo ašikovanje.

-Spremanje vojske koja će se boriti protiv Švaba- Ahmetova želja da oženi Aišu.

-Odlazak Ahmeta u vojsku.

-Pad Maglaja- Napad na Ahmetovu porodicu

-Ahmetova smrt – Aišina tuga

-Smrt Aišina.

•Citati:

- "Ta zašto čovjek živi? Ako živi, da se sprema na onaj svijet pa da onda umre, kako i treba da radi pravi turčin, ima li onda boljeg mejdana od boja za domovinu, a da stečeš onaj svijet, da i svom rodu pomogneš, da - najposlije pokažeš da si potomak Hrnjica i Halila?„

-"Niko nikog ne može natjerati ni na dobro, a kamo li na zlo, pa tako i onih što se svojom voljom podadoše svakakvu životu." 

-"Uza suho ode i sirovo.„

-" Ahmetu se činilo da se njih dvoje nikad nijesu vidjeli da bi se ipak jedanput našli. "

ANALIZA ZA SREDNJU ŠKOLU:

O DJELU:

Vrsta djela: roman (historijski, ratni, ljubavni, socijalni)
Mjesto radnje: Maglaj
Vrijeme radnje: 1878.

Roman se sastoji od poglavlja.
Napisan je na bosanskom jeziku.
Opisan je život stanovnika Maglaja, te kako su oni prihvatili promjenu vlasti.

Nemuslimani su se obradovali austro-ugarskoj vojsci, jer je s tim došao kraj muslimanskoj vladavini gdje su oni bili nepovlašteni.
Vidimo da je u njima mržnja prenošena generacijama prema osmanlijama.
Muslimani se nisu obradovali novoj vojsci, ali većina ih se samo pomrila s tom činjenicom pravdajući se da je tako sultan naredio. Manjina ih je učestvovala u otporu, te na kraju samo nekolicina ostala.

Glavni lik: Ahmet
Ostali likovi: Mehmed-efendija, Alija, Mustafa, Muharemaga, Muharemaginica, Omer-efendinica, Numan-efendija, Hadzi-Selimaga, Rašid...
Kroz ovaj roman vidimo stanje žene u društvu. Jedina uloga im je bila da budu nečije žene, jedino se Ajišino ime koristi (jer je neudata) dok ostale žene zovu po muževom imenu i tituli. Također, one nemaju nikakvo pravo glasa čak ni kad je pitanje o njihovoj sudbini.
Pisac je unio i vlastite doživljaje u roman: dolazak austo-ugarske  i okupacija te kroz Aliju koji žudi za znanjem i školovanjem baš kao što je bio slučaj i sa samim piscem.